Slavonska književnost i novi regionalizam
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Slavonska književnost i novi regionalizam
REDGOVOR Knjiga od jedne fele iliti slavonske književne teme I. 1. Slavonska književnost i novi regionalizam. Prilog hrvatskoj književnoj topografiji 2. Slavonska Judita - pitanje autorstva 3. Strossmayerovo mecenatstvo 4. Vjekoslav Klaić kao književnik 5. Josipa Kozarca autobiografije 6. Šorom Mare Švel-Gamiršek. Uz dvije autobiografske proze 7. Od »Jeke« do »Alepha«. Osječki književni časopisi 8. Svestrani Vukovarac (Nikola Andrić, 1867-1942) 9. Virovitički Šenoa (Ivan Dobravec Plevnik, 1873-1959) 10. Slavonski Simenon (Milan Nikolić, 1924-1970) 11. Raskošni Petrovaradinac (Miroslav Vaupotić, 1925-1981) II. 1. Čitanje časopisa (Stanislav Marijanović: Fin de sičcle hrvatske Moderne. Generacije »mladih« i časopis »Mladost«. Osijek 1990.) 2. Čašćenje predmetom (Branka Brlenić-Vujić: Hodočašća izvorima. Studije i eseji. Osijek 1994.) 3. I. B. M. - dobri duh grada Broda. Uz drugi zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić (Slavonski Brod 1994) 4. Drugo Tadijino petoknjižje (Dragutin Tadijanović, Djela I.-V. Zagreb 1995) 5. Feljtonom protiv zaborava. Ili laki komadi Vladimira Rema 6. Tihi pisac Andrilović. Uz Tihu sobu Vladimira Andrilovića (Zagreb 1995) 7. Pjesnik građanske svakidašnjice (Dobriša Cesarić: Kadikad. Zagreb 1997.) 8. Nova točka sabiranja. Uz Povijest hrvatske književnosti Dubravka Jelčića (Zagreb 1997) 9. Strast i mišljenje. Uz četvrto izdanje Peićevih Skitnji (Zagreb 2001) 10. Svatko ima svoju rijeku. Ili zapis uz najnoviji roman Josipa Cvenića (Kraljica noći, Zagreb 2000) 11. Šarm maloga. Ili četiri unatuknjena Slavonca (Horvat - Cesarić - Tadijanović - Mađer) Plodovi zanimanja značajnog broja kompetentnih hrvatskih književnih povjesničara poslije 1990. za slavonsku komponentu hrvatske književnosti postaju u zadnje vrijeme dostupni široj publici jer su u roku od dvije godine objavljene najmanje četiri autorske znanstvene knjige koje obrađuju različite teme slavonske književnosti - Slavonski tekst hrvatke književnosti Gorana Rema i Helene Sablić-Tomić, te tri zbornika tekstova: druga Slavonica Katice Čorkalo, Mali i(li) zanemareni pisci Anice Bilić i Slavonska književnost i novi regionalizam Vinka Brešića, kojom nas je podsjetio da se ovom problematikom ozbiljno bave i pojedinci u znanstvenim ustanovama izvan Slavonije. Brešićeva je knjiga podijeljena u dva dijela: u prvi je autor uvrstio jedanaest studija o različitim problemima i piscima iz, uglavnom novije, slavonske književnosti, a u drugi deset kritičkih prikaza te četiri natuknice iz Leksikona hrvatskih pisaca. Svi su tekstovi nastali u razdoblju od 1990. do 2003., a knjiga je nazvana prema obimnoj studiji koja se, premda je napisana 2003., nalazi na samom početku knjige (str. 9-117). Ta studija ima dvojaku funkciju - može poslužiti kao informativan uvod u čitanje i metodološki uvod u pristup slavonskoj književnosti, jer su u njoj obrađene pojave na dvije razine. Jedna je književnopovijesna, na kojoj autor prati kulturna i književna zbivanja u slavonskoj književnosti od početka 18. stoljeća preko odnosa slavonskih pisaca s drugim hrvatskim regijama (npr. kroz recepciju Kačića i kajkavštinu Antuna Ivanošića) i preporodnih nastojanja na dokidanjima regionalnih partikularizama. Naročita je pozornost posvećena brodskom preporodnom krugu, čiji su predstavnici bili različitih stavova o jezičnim pitanjima, ali uglavnom jedinstveni u stavu o potrebi žrtvovanja dijela jezične tradicije za uspostavljanje jedinstva višeg stupnja, u krajnjem ishodu nacionalnog, i pripadajućeg mu identiteta. Regionalne su književne tradicije, pa tako i slavonska, ostale čvrstim potpornjima nacionalne književnosti i nastavile vlastitim tokovima. Ponajbolja djela slavonskih realista dala su, poslije Relkovića, ambijente i likove kroz koje se danas najčešće prosuđuje slavonski duh i duh slavonske književnosti. Ne zaboravivši spomenuti i važnu dijalektalnu komponentu regionalnih književnosti, Brešić dalje prati slavonske autore preko razdoblja moderne i starijih suvremenika, sve do istaknutih autora tzv. »slavonskog ratnog pisma«. Na drugoj razini, autor u rečenoj studiji prati kroatistička problematiziranja pojma regionalizma i pokušaje utvrđivanja svojstava i granica slavonske književnosti od moderne do današnjih dana, i primjećuje da se naročita pozornost regionalizmu u književnosti počela poklanjati u drugoj polovici 20. stoljeća. Svjesni određene esejističnosti diskurza kojim oblikuju svoje znanstvene i stručne filološke radove, neki književni povjesničari (npr. Julijana Matanović) priznaju potrebu dokazivanja u odnosu na »južnjačku superiornost«. Zanimljivo je koja su svojstva na temelju analiza tekstova i opusa pripisivana slavonskoj književnosti - od hedonističke raspojasanosti do visokih moralnih načela utjelovljenih u ženskim likovima slavonskog realizma (K. Čorkalo). Pojedini su istraživači graničili s pozitivizmom u traženju uzroka u temperamentu, klimi i genetskom materijalu, ali i u povijesnim i političkim okolnostima u kojima su se nalazili slavonski gradovi i selo u vrijeme nastanka određenog djela ili izgradnje autorske osobnosti. U konačnici, Brešić smatra da se do sada sa sigurnošću ključnom pokazala tek topografska razlika sjevera i juga, pa u zaključnom poglavlju studije daje tablični prikaz elemenata koji, prema dosadašnjim pregledima, određuju mediteranski i kontinentalni svjetonazor i uz njih vezane poetike: južnjačka je filozofija sklonija meditaciji i racionalnoj percepciji (poetiku joj odatle odlikuju lirizam, usmjerenost na čovjeka, sklonost lirici i komediji), a sjevernjačka hedonizmu i emocionalnoj percepciji (narativnost, priroda, epika i tragedija). Zaključne se teze studije odnose na strateške ciljeve nacionalne književne historiografije vezane uz proučavanje regionalnih književnosti. Važno je i autorovo podsjećanje na to da je slavonski, kao svaki regionalni identitet i kao identitet uopće, nestabilan sistem podložan stalnim preispitivanjima i mijenama, a svaki pokušaj čitanja teksta u regionalnom kontekstu jest reinterpretacija i teksta i konteksta. Obimna kritička sinteza dosadašnjih zaključaka o slavonskoj književnosti ostaje okvirom za čitanje daljih, manjih poglavlja pisanih različitim načinima - od književnopovijesnih studija do eseja o suvremenicima, a poredanih prema kronološkom načelu, od starijeg obrađenog pisca ili djela naovamo. U ovim se prilozima slavoničnost problematizira uglavnom na marginama, jer je autorov odabir tema motiviran tradicionalnim potrebama književnih povjesničara: revalorizirati manje poznate zaslužne autore i vrijedna književna djela, ili već poznate prikazati u novom svjetlu i iz različitih očišta. Prva je studija o autorstvu slavonske Judite (119-128), školske lakrdije održane u Brodu 1770, koju su prije dvije godine iznova uprizorili učenici Klasične gimnazije u Slavonskom Brodu. Slijede ju devetnaestostoljetne teme: autor na primjerima pokazuje kako je Strossmayer, u skladu s krilaticom Prosvjetom k slobodi!, nastojao kroz pomaganje prosvjetnih ustanova, publikacija i darovitih pojedinaca (studenata i književnika) nadomjestiti nedostatak stvarne hrvatske državnosti i institucionalne moći (str. 129-144), te analizira književni opus povjesničara Vjekoslava Klaića (145-157), otvarajući i temu utjecaja njegova historiografskog rada na hrvatske pisce svoga doba (prije svih Markovića i Kumičića). Blok o devetnaestom stoljeću zatvara prilog o dvije kratke autobiografije Josipa Kozarca (159-170) - jednoj koju je sastavio za nedovršeni Klaićev Rječnik hrvatskih učenjaka i spisatelja i drugoj objavljenoj 1900. u mjesečniku »Život« u obliku pisma upućenog pokretaču časopisa Dušanu Plavšiću. Dio posvećen književnicima koji rođenjem ili radom pripadaju 20. stoljeću započinje također analizom autobiografskih elemenata u novelama Mare Švel-Gamiršek Tragom Josipa Kozarca i Susreti s Isom Velikanovićem (171-182), koju slijedi pregled osječke književne periodike od Topalovićeva »Tamburaša« do »Rijeka« i »Alepha« (183- 196). Četiri su poglavlja kratke i pregledne sinteze rada i života svestranog Nikole Andrića, »virovitičkog Šenoe« Ivana Dobraveca Plevnika, književnog povjesničara i esejista Milana Vaupotića i Milana Nikolića, prvog profesionalnog hrvatskog pisca kriminalističkih romana. Drugi dio knjige (243-335) sadrži prikaze šest djela suvremenih pisaca (Tadijanovića, V. Rema, Peića, Andrilovića, Cesarića i Cvenića), te četiri kritike knjigoslovlja - znanstvenih knjiga Stanislava Marijanovića, Branke Brlenić-Vujić, Dubravka Jelčića i Zbornika o Ivani Brlić-Mažuranić. Brešićeve kritike, kao i njegove književnopovijesne studije, odlikuje odmjerenost i nenametljivost. U prvi plan stavlja sustavnost opisa djela i opusa, nastojeći biti što objektivniji u prosuđivanju, a vlastite dojmove, osim kada ih omjerava o tuđe, uglavnom ističe na kraju teksta. Čini se da se pristupi regionalnoj književnosti i, uopće, regionalnim specifičnostima, u suvremenoj hrvatskoj kroatistici kreću između dvije krajnosti. Jedna se prema regionalnom pristupu odnosi s metodološkom sumnjičavošću i s bojazni da bi prejako nastojanje na regionalnom identitetu povijesnog tijeka slavonske književnosti moglo ugroziti neke važnije razine identiteta. Neumoljiva bi teorija najvjerojatnije iste metodološke dvojbe mogle prenijeti i na posvećenu razinu nacionalne književnosti, a rečena bojazan rezultat je precjenjivanja utjecaja književnoznanstvenog segmenta filologije na populaciju na koju se nacionalni identitet odnosi. Drugoj krajnosti pripada usidravanje znanstvenog ili uopće intelektualnog interesa pojedinca isključivo u regionalne i lokalne obzore, a zbog osiguravanja polja publicističke ili akademske suverenosti. Pogled na bibliografiju Vinka Brešića pokazuje da slavonska književnost nije nikada bila njegovom isključivom znanstvenom preokupacijom, ali je kroz cijeli svoj dosadašnji rad odgovarao na njene poticaje, bilo zbog profesionalne radoznalosti, bilo zbog toga što se »ćuti« Slavoncem. Knjiga koja je pred nama jest odatle plod dugogodišnjeg proučavanja slavonskih pisaca, prije svega u kontekstu novije hrvatske književnosti, kao i jednako vrijednog metodološko-teorijskog pročišćavanja i sažimanja dosadašnjih slutnji i spoznaja o specifičnostima proučavanja regionalnih književnosti. Marijan Šabić
REDGOVOR Knjiga od jedne fele iliti slavonske književne teme I. 1. Slavonska književnost i novi regionalizam. Prilog hrvatskoj književnoj topografiji 2. Slavonska Judita - pitanje autorstva 3. Strossmayerovo mecenatstvo 4. Vjekoslav Klaić kao književnik 5. Josipa Kozarca autobiografije 6. Šorom Mare Švel-Gamiršek. Uz dvije autobiografske proze 7. Od »Jeke« do »Alepha«. Osječki književni časopisi 8. Svestrani Vukovarac (Nikola Andrić, 1867-1942) 9. Virovitički Šenoa (Ivan Dobravec Plevnik, 1873-1959) 10. Slavonski Simenon (Milan Nikolić, 1924-1970) 11. Raskošni Petrovaradinac (Miroslav Vaupotić, 1925-1981) II. 1. Čitanje časopisa (Stanislav Marijanović: Fin de sičcle hrvatske Moderne. Generacije »mladih« i časopis »Mladost«. Osijek 1990.) 2. Čašćenje predmetom (Branka Brlenić-Vujić: Hodočašća izvorima. Studije i eseji. Osijek 1994.) 3. I. B. M. - dobri duh grada Broda. Uz drugi zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić (Slavonski Brod 1994) 4. Drugo Tadijino petoknjižje (Dragutin Tadijanović, Djela I.-V. Zagreb 1995) 5. Feljtonom protiv zaborava. Ili laki komadi Vladimira Rema 6. Tihi pisac Andrilović. Uz Tihu sobu Vladimira Andrilovića (Zagreb 1995) 7. Pjesnik građanske svakidašnjice (Dobriša Cesarić: Kadikad. Zagreb 1997.) 8. Nova točka sabiranja. Uz Povijest hrvatske književnosti Dubravka Jelčića (Zagreb 1997) 9. Strast i mišljenje. Uz četvrto izdanje Peićevih Skitnji (Zagreb 2001) 10. Svatko ima svoju rijeku. Ili zapis uz najnoviji roman Josipa Cvenića (Kraljica noći, Zagreb 2000) 11. Šarm maloga. Ili četiri unatuknjena Slavonca (Horvat - Cesarić - Tadijanović - Mađer) Plodovi zanimanja značajnog broja kompetentnih hrvatskih književnih povjesničara poslije 1990. za slavonsku komponentu hrvatske književnosti postaju u zadnje vrijeme dostupni široj publici jer su u roku od dvije godine objavljene najmanje četiri autorske znanstvene knjige koje obrađuju različite teme slavonske književnosti - Slavonski tekst hrvatke književnosti Gorana Rema i Helene Sablić-Tomić, te tri zbornika tekstova: druga Slavonica Katice Čorkalo, Mali i(li) zanemareni pisci Anice Bilić i Slavonska književnost i novi regionalizam Vinka Brešića, kojom nas je podsjetio da se ovom problematikom ozbiljno bave i pojedinci u znanstvenim ustanovama izvan Slavonije. Brešićeva je knjiga podijeljena u dva dijela: u prvi je autor uvrstio jedanaest studija o različitim problemima i piscima iz, uglavnom novije, slavonske književnosti, a u drugi deset kritičkih prikaza te četiri natuknice iz Leksikona hrvatskih pisaca. Svi su tekstovi nastali u razdoblju od 1990. do 2003., a knjiga je nazvana prema obimnoj studiji koja se, premda je napisana 2003., nalazi na samom početku knjige (str. 9-117). Ta studija ima dvojaku funkciju - može poslužiti kao informativan uvod u čitanje i metodološki uvod u pristup slavonskoj književnosti, jer su u njoj obrađene pojave na dvije razine. Jedna je književnopovijesna, na kojoj autor prati kulturna i književna zbivanja u slavonskoj književnosti od početka 18. stoljeća preko odnosa slavonskih pisaca s drugim hrvatskim regijama (npr. kroz recepciju Kačića i kajkavštinu Antuna Ivanošića) i preporodnih nastojanja na dokidanjima regionalnih partikularizama. Naročita je pozornost posvećena brodskom preporodnom krugu, čiji su predstavnici bili različitih stavova o jezičnim pitanjima, ali uglavnom jedinstveni u stavu o potrebi žrtvovanja dijela jezične tradicije za uspostavljanje jedinstva višeg stupnja, u krajnjem ishodu nacionalnog, i pripadajućeg mu identiteta. Regionalne su književne tradicije, pa tako i slavonska, ostale čvrstim potpornjima nacionalne književnosti i nastavile vlastitim tokovima. Ponajbolja djela slavonskih realista dala su, poslije Relkovića, ambijente i likove kroz koje se danas najčešće prosuđuje slavonski duh i duh slavonske književnosti. Ne zaboravivši spomenuti i važnu dijalektalnu komponentu regionalnih književnosti, Brešić dalje prati slavonske autore preko razdoblja moderne i starijih suvremenika, sve do istaknutih autora tzv. »slavonskog ratnog pisma«. Na drugoj razini, autor u rečenoj studiji prati kroatistička problematiziranja pojma regionalizma i pokušaje utvrđivanja svojstava i granica slavonske književnosti od moderne do današnjih dana, i primjećuje da se naročita pozornost regionalizmu u književnosti počela poklanjati u drugoj polovici 20. stoljeća. Svjesni određene esejističnosti diskurza kojim oblikuju svoje znanstvene i stručne filološke radove, neki književni povjesničari (npr. Julijana Matanović) priznaju potrebu dokazivanja u odnosu na »južnjačku superiornost«. Zanimljivo je koja su svojstva na temelju analiza tekstova i opusa pripisivana slavonskoj književnosti - od hedonističke raspojasanosti do visokih moralnih načela utjelovljenih u ženskim likovima slavonskog realizma (K. Čorkalo). Pojedini su istraživači graničili s pozitivizmom u traženju uzroka u temperamentu, klimi i genetskom materijalu, ali i u povijesnim i političkim okolnostima u kojima su se nalazili slavonski gradovi i selo u vrijeme nastanka određenog djela ili izgradnje autorske osobnosti. U konačnici, Brešić smatra da se do sada sa sigurnošću ključnom pokazala tek topografska razlika sjevera i juga, pa u zaključnom poglavlju studije daje tablični prikaz elemenata koji, prema dosadašnjim pregledima, određuju mediteranski i kontinentalni svjetonazor i uz njih vezane poetike: južnjačka je filozofija sklonija meditaciji i racionalnoj percepciji (poetiku joj odatle odlikuju lirizam, usmjerenost na čovjeka, sklonost lirici i komediji), a sjevernjačka hedonizmu i emocionalnoj percepciji (narativnost, priroda, epika i tragedija). Zaključne se teze studije odnose na strateške ciljeve nacionalne književne historiografije vezane uz proučavanje regionalnih književnosti. Važno je i autorovo podsjećanje na to da je slavonski, kao svaki regionalni identitet i kao identitet uopće, nestabilan sistem podložan stalnim preispitivanjima i mijenama, a svaki pokušaj čitanja teksta u regionalnom kontekstu jest reinterpretacija i teksta i konteksta. Obimna kritička sinteza dosadašnjih zaključaka o slavonskoj književnosti ostaje okvirom za čitanje daljih, manjih poglavlja pisanih različitim načinima - od književnopovijesnih studija do eseja o suvremenicima, a poredanih prema kronološkom načelu, od starijeg obrađenog pisca ili djela naovamo. U ovim se prilozima slavoničnost problematizira uglavnom na marginama, jer je autorov odabir tema motiviran tradicionalnim potrebama književnih povjesničara: revalorizirati manje poznate zaslužne autore i vrijedna književna djela, ili već poznate prikazati u novom svjetlu i iz različitih očišta. Prva je studija o autorstvu slavonske Judite (119-128), školske lakrdije održane u Brodu 1770, koju su prije dvije godine iznova uprizorili učenici Klasične gimnazije u Slavonskom Brodu. Slijede ju devetnaestostoljetne teme: autor na primjerima pokazuje kako je Strossmayer, u skladu s krilaticom Prosvjetom k slobodi!, nastojao kroz pomaganje prosvjetnih ustanova, publikacija i darovitih pojedinaca (studenata i književnika) nadomjestiti nedostatak stvarne hrvatske državnosti i institucionalne moći (str. 129-144), te analizira književni opus povjesničara Vjekoslava Klaića (145-157), otvarajući i temu utjecaja njegova historiografskog rada na hrvatske pisce svoga doba (prije svih Markovića i Kumičića). Blok o devetnaestom stoljeću zatvara prilog o dvije kratke autobiografije Josipa Kozarca (159-170) - jednoj koju je sastavio za nedovršeni Klaićev Rječnik hrvatskih učenjaka i spisatelja i drugoj objavljenoj 1900. u mjesečniku »Život« u obliku pisma upućenog pokretaču časopisa Dušanu Plavšiću. Dio posvećen književnicima koji rođenjem ili radom pripadaju 20. stoljeću započinje također analizom autobiografskih elemenata u novelama Mare Švel-Gamiršek Tragom Josipa Kozarca i Susreti s Isom Velikanovićem (171-182), koju slijedi pregled osječke književne periodike od Topalovićeva »Tamburaša« do »Rijeka« i »Alepha« (183- 196). Četiri su poglavlja kratke i pregledne sinteze rada i života svestranog Nikole Andrića, »virovitičkog Šenoe« Ivana Dobraveca Plevnika, književnog povjesničara i esejista Milana Vaupotića i Milana Nikolića, prvog profesionalnog hrvatskog pisca kriminalističkih romana. Drugi dio knjige (243-335) sadrži prikaze šest djela suvremenih pisaca (Tadijanovića, V. Rema, Peića, Andrilovića, Cesarića i Cvenića), te četiri kritike knjigoslovlja - znanstvenih knjiga Stanislava Marijanovića, Branke Brlenić-Vujić, Dubravka Jelčića i Zbornika o Ivani Brlić-Mažuranić. Brešićeve kritike, kao i njegove književnopovijesne studije, odlikuje odmjerenost i nenametljivost. U prvi plan stavlja sustavnost opisa djela i opusa, nastojeći biti što objektivniji u prosuđivanju, a vlastite dojmove, osim kada ih omjerava o tuđe, uglavnom ističe na kraju teksta. Čini se da se pristupi regionalnoj književnosti i, uopće, regionalnim specifičnostima, u suvremenoj hrvatskoj kroatistici kreću između dvije krajnosti. Jedna se prema regionalnom pristupu odnosi s metodološkom sumnjičavošću i s bojazni da bi prejako nastojanje na regionalnom identitetu povijesnog tijeka slavonske književnosti moglo ugroziti neke važnije razine identiteta. Neumoljiva bi teorija najvjerojatnije iste metodološke dvojbe mogle prenijeti i na posvećenu razinu nacionalne književnosti, a rečena bojazan rezultat je precjenjivanja utjecaja književnoznanstvenog segmenta filologije na populaciju na koju se nacionalni identitet odnosi. Drugoj krajnosti pripada usidravanje znanstvenog ili uopće intelektualnog interesa pojedinca isključivo u regionalne i lokalne obzore, a zbog osiguravanja polja publicističke ili akademske suverenosti. Pogled na bibliografiju Vinka Brešića pokazuje da slavonska književnost nije nikada bila njegovom isključivom znanstvenom preokupacijom, ali je kroz cijeli svoj dosadašnji rad odgovarao na njene poticaje, bilo zbog profesionalne radoznalosti, bilo zbog toga što se »ćuti« Slavoncem. Knjiga koja je pred nama jest odatle plod dugogodišnjeg proučavanja slavonskih pisaca, prije svega u kontekstu novije hrvatske književnosti, kao i jednako vrijednog metodološko-teorijskog pročišćavanja i sažimanja dosadašnjih slutnji i spoznaja o specifičnostima proučavanja regionalnih književnosti. Marijan Šabić
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
