Stara vjera Srba i Hrvata

"Odmotala se prva klica živog, monera kakva, od tvari vječne, pa zatim od živoga ispao i čovjek, koji se malo po malo izvijao od stupnja na stupanj, od najnižeg skotskog do sadašnjega pouzvišenog, kako se to nekima svigja; ili iskočio čovjek, u uzornoj čitavosti, iz ruke Tvorca, te onda nekako opao, kako se to opet drugima čini: u jednom i u drugom slučaju, u povijesno praskozorje čovječanstva prirodna religija živi i tići se bujno.
Priroda, na svora razbludnom krilu, uspavljivala je u sanje vjerske, i Kušite, i Turane, i Semite, i Arijce, od kojih posljednjih i mi Slaveni polazimo. Ali je neka različnost u vjerovanju ovih velikih rodova ljudskih. Dok se Kušiti i Turani poglavito odaše krutome bajanju naravskih moći, a Semiti, u vrućim svojim krajevima, svrnuše pažnju na tvar, koja se pod sunčanim žarom oplogjuje, Arijci, u svježijem i hladnijem zraku svojih visina alpinskih, najvoljahu kućni oganj i držahu u sjajno nebo uprte oči. Vatra, koja hrani, topli, razgaljuje porodicu pri sumornom i studenom sjenu noći, a u ljudske duše ulijeva čistoću i pravičnost; djedovi do te vatre, do domaćeg ognjišta, već upokojeni, no još nekako živi i štitnici svemu rodu, kome iskresaše otajnu iskru života; vidilo nebesno, ta oveća vatra, a raznolična, koja tuče i zimu i noć, a iz zemlje izvija plodove, na radost velike narodne porodice, ljudske sirotinje; pa najznatniji atmosferični pojavi, što su, u opće, pomagači vidilu: eto, u glavnom, prilične arijske religije."

Nodilo na osnovi starih priča, pjesama i narodnog govora izveo gotovo čitavu slavensku mitologiju istina nesustavno koliko su mu to izvori dozvoljavali – služeći se finim komparativno-etimološkim izvodima iz zajedničke indoeuropske tradicije.