Ovaj roman Alberta Camusa svojim specifičnim stilom izrasta u reprezentativni uzorak onoga što R. Barthes naziva 'nultim stupnjem pisma', što karakterizira naraštaj francuskih prozaika koji umjetnički zenit dosežu sredinom XX stoljeća: hladnim, depersonaliziranim stilom govori o apsurdu postojanja u svijetu, o pogubnosti moderne civilizacije koja uništava etičku dimenziju čovjeka. Iza te stilske strogosti i reduktivnih narativnih sredstava skriva se pisac koji žudi za obnovom moralnih i duhovnih vrednota, za pronalaženjem čovjekova iskonskog identiteta i uspostavljanjem uništene veze s prirodom.