Trag Miholjica
naslovna
0
0Klub "Knjiga znanja"
Trag Miholjica
Biblioteku Prošlost i sadašnjost Matice hrvatske – Ogranak Dubrovnik uređuje Luko Paljetak. Knjiga Davora Mojaša. Trag miholjica objavljena je u kolovozu (znakovit mjesec Vojnovićeva odlaska) kao trideset i deveta u nizu, a povod joj je Vojnovićeva godišnjica (osamdeset godina od smrti) i Mojaševo dugogodišnje bavljenje Konteovim životom i djelom u vlastitoj književnoj i redateljskoj praksi.Riječ je o postmodernističkoj knjizi sastavljenoj od nekoliko velikih poglavlja s nizom manjih i većih tekstova koja će podjednako privući ljubitelje književnosti i kazališta. Tehnikom i iscrtom intertekstualnoga, intermedijalnoga i pseudotekstualnoga kolaža i mozaika fragmenata iz Vojnovićeva i vlastita života i djela Mojaš ispisuje žanrovski neodredljivu ili polifunkcionalnu knjigu koja vibrira impulsima Nedubrovčanima dosta nepoznata Dubrovnika melankolije i nostalgije, vidljivima već u naslovu. Premda rječnici miholjice određuju kao „v. ciklame“, za Dubrovčane one imaju znatno veće značenje, a simbolika im se prostire od „babljega ljeta“ do lapadskoga dubrovačkoga groblja Na Mihajlu ili do Vojnovićevih Lapadskih soneta i soneta Miholjice iz 1901, koji započinje „kiticom“: „Iz crne zemlje žuto cvijeće raste / pa blijedo trepti sred sunčanoh sijeva, / kô tihe svijeće dok se misa pjeva / u spomen dneva kad su bile laste.“ U vezi s Vojnovićem i Mojaševom knjigom i odgonetanjem simbola treba spomenuti i veliku povezanost miholjica s crkvama Sv. Mihovila na grobljima i „s funkcijom voditelja duša u raj“. U uvodu naslovljenu „Ouverture-Prologue“ ili uvodni pripomenak o Tragu miholjica, napisanu u Dubrovniku, 28. veljače 2009, autor pripominje: „A sve se začelo ranih devedesetih kada je stidljivo zamirisala prva miholjica“, navodeći sve moguće izvore, citate i povode pisanju na Vojnovićevu tragu, od dvaju pisama „Onoj koja ode“ do knjige Perom i olovkom. U prvom poglavlju – Miholjice. Miris tajne Iva Luja Rafaela – autor piše (fingirana i iskustvena) sjećanja dječje i još odraslostima nešporkane svijesti Iva Luja Rafaeala; njegovo otkrivanje svijeta djetinjstva, kasnijih simbola i mrtvijeh stvari, od naranče do marcipana, do naslova i motiva Vojnovićevih proza, soneta i drama, u malim fragmentima ulaza subjektivne kamerice u emocije, tragove i okuse kotonjate, Starih grijeha i čerošpanja. Presvlačeći se iz dječje i djetinjaste svijesti u hinjenu ili stvarnu odraslost, autor u poglavlju Akordi rozarija i rozolina, ponovno dodirujući naslov jednoga od Vojnovićevih djela, Akorda iz 1917, ispisuje imaginarij ljubavi, patnje i moguće neostvarenosti u obliku većih proznih zapisa koji o snima i intimi Konteovoj svjedoče i u okvirima njegova dramskoga i kazališnoga djela i pokušajima uprizorenja. U prozi Noć tramvaja čitamo: „I svi su bili tu, u njegovoj sobi. Vozači i kondukteri u svojim modro-sivim odorama. Bijeli, prozračni i nepokretni. I sinjorina u plavom, gospodin u bijeloj košulji, gospođa u crnom s klobukom i mladić u crvenoj košulji s cvijećem po rukavima. I sjedili su nijemi kao figure od voska koje je zamislio u novom napadaju visoke temepreature...“ Treće poglavlje, naslovljeno sjećanjem na Vojnovićev vječni simbol, lukijernar, donosi Mojaševe dramske tekstove potaknute Konteovim životom i djelom; započinju tekstom Hotel Imperial, „fantazmagoričnom radioigrom“, a završavaju „fragmentima sna“ Lukijernarijem. U tim se tekstovima prepoznaju i Mojaševe predstave: Sirene, npr., Mojaševa adaptacija Vojnovićeve istoimene proze, praizvedena u Teatru Bursa Kazališta Marina Držića 2003. Završno poglavlje, Kvadri od lovora, niz je slika, fotografija i ilustracija iz Vojnovićeva života i dubrovačkih kantuna. Ističu se: Posveta Iva Vojnovića u jednomu neobjavljenom izdanju Dubrovačke trilogije Tošovićeve tiskare u Dubrovniku 1914. godine, Ispravci Iva Vojnovića u prvom dijelu Dubrovačke trilogije dogovorenog i neobjavljenog izdanja Tošovićeve tiskare u Dubrovniku, autobiografska posveta za to neobjavljeno izdanje, niz fotografija Vojnovićevih, Marije Serragli, Detalj Vojnovićeve skice za scenu Maškarata ispod kuplja, Naslovnica programskog letka za film Gospogja sa suncokretom, plakati i fotografije predstava Studentskoga teatra Lero koje je Mojaš režirao u svom Dubrovniku (Uzdah Marije Orsole, Kaplja duše, Impenjane, Ruže s juga, Utiha), Detalj crteža Iva Vojnovića iz 1913, Stranica rukopisa Prolog nenapisane drame iz 1925. i završna stranica rukopisa Prometejeve tragikomedije Iva Vojnovića napisane ljubičastom tintom u jednoj od njegovih bilježnica. Svoje „fragmente skulpture“ Konte piše „O Božiću 1917.“ Likovno rješenje knjige ostvarila je Dora Mojaš; na naslovnici je Vojnović s „leptiricom“, okružen bolničarkama zelenih ruku i lica, ispod neosecesijskih naslovnih slova, prema fotografiji koja prikazuje Iva Vojnovića u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu 27. kolovoza 1915. Knjiga Trag miholjica Davora Mojaša, objavljena u mjesecu i godini obilježavanja Vojnovićeve smrti, vrijedno je ostvarenje. Zanimljivošću i sadržajnošću u ispisima postmodernističkoga, a možda miholjičastoga neosecesijskoga književnostilskog ornamenta ostavit će dubrovački trag u hrvatskoj kulturnoj sredini. Pretpostavljam da će joj se rado vraćati i ljubitelji književnosti i zaljubljenici u kazalište Iva Vojnovića i Davora Mojaša.
Biblioteku Prošlost i sadašnjost Matice hrvatske – Ogranak Dubrovnik uređuje Luko Paljetak. Knjiga Davora Mojaša. Trag miholjica objavljena je u kolovozu (znakovit mjesec Vojnovićeva odlaska) kao trideset i deveta u nizu, a povod joj je Vojnovićeva godišnjica (osamdeset godina od smrti) i Mojaševo dugogodišnje bavljenje Konteovim životom i djelom u vlastitoj književnoj i redateljskoj praksi.Riječ je o postmodernističkoj knjizi sastavljenoj od nekoliko velikih poglavlja s nizom manjih i većih tekstova koja će podjednako privući ljubitelje književnosti i kazališta. Tehnikom i iscrtom intertekstualnoga, intermedijalnoga i pseudotekstualnoga kolaža i mozaika fragmenata iz Vojnovićeva i vlastita života i djela Mojaš ispisuje žanrovski neodredljivu ili polifunkcionalnu knjigu koja vibrira impulsima Nedubrovčanima dosta nepoznata Dubrovnika melankolije i nostalgije, vidljivima već u naslovu. Premda rječnici miholjice određuju kao „v. ciklame“, za Dubrovčane one imaju znatno veće značenje, a simbolika im se prostire od „babljega ljeta“ do lapadskoga dubrovačkoga groblja Na Mihajlu ili do Vojnovićevih Lapadskih soneta i soneta Miholjice iz 1901, koji započinje „kiticom“: „Iz crne zemlje žuto cvijeće raste / pa blijedo trepti sred sunčanoh sijeva, / kô tihe svijeće dok se misa pjeva / u spomen dneva kad su bile laste.“ U vezi s Vojnovićem i Mojaševom knjigom i odgonetanjem simbola treba spomenuti i veliku povezanost miholjica s crkvama Sv. Mihovila na grobljima i „s funkcijom voditelja duša u raj“. U uvodu naslovljenu „Ouverture-Prologue“ ili uvodni pripomenak o Tragu miholjica, napisanu u Dubrovniku, 28. veljače 2009, autor pripominje: „A sve se začelo ranih devedesetih kada je stidljivo zamirisala prva miholjica“, navodeći sve moguće izvore, citate i povode pisanju na Vojnovićevu tragu, od dvaju pisama „Onoj koja ode“ do knjige Perom i olovkom. U prvom poglavlju – Miholjice. Miris tajne Iva Luja Rafaela – autor piše (fingirana i iskustvena) sjećanja dječje i još odraslostima nešporkane svijesti Iva Luja Rafaeala; njegovo otkrivanje svijeta djetinjstva, kasnijih simbola i mrtvijeh stvari, od naranče do marcipana, do naslova i motiva Vojnovićevih proza, soneta i drama, u malim fragmentima ulaza subjektivne kamerice u emocije, tragove i okuse kotonjate, Starih grijeha i čerošpanja. Presvlačeći se iz dječje i djetinjaste svijesti u hinjenu ili stvarnu odraslost, autor u poglavlju Akordi rozarija i rozolina, ponovno dodirujući naslov jednoga od Vojnovićevih djela, Akorda iz 1917, ispisuje imaginarij ljubavi, patnje i moguće neostvarenosti u obliku većih proznih zapisa koji o snima i intimi Konteovoj svjedoče i u okvirima njegova dramskoga i kazališnoga djela i pokušajima uprizorenja. U prozi Noć tramvaja čitamo: „I svi su bili tu, u njegovoj sobi. Vozači i kondukteri u svojim modro-sivim odorama. Bijeli, prozračni i nepokretni. I sinjorina u plavom, gospodin u bijeloj košulji, gospođa u crnom s klobukom i mladić u crvenoj košulji s cvijećem po rukavima. I sjedili su nijemi kao figure od voska koje je zamislio u novom napadaju visoke temepreature...“ Treće poglavlje, naslovljeno sjećanjem na Vojnovićev vječni simbol, lukijernar, donosi Mojaševe dramske tekstove potaknute Konteovim životom i djelom; započinju tekstom Hotel Imperial, „fantazmagoričnom radioigrom“, a završavaju „fragmentima sna“ Lukijernarijem. U tim se tekstovima prepoznaju i Mojaševe predstave: Sirene, npr., Mojaševa adaptacija Vojnovićeve istoimene proze, praizvedena u Teatru Bursa Kazališta Marina Držića 2003. Završno poglavlje, Kvadri od lovora, niz je slika, fotografija i ilustracija iz Vojnovićeva života i dubrovačkih kantuna. Ističu se: Posveta Iva Vojnovića u jednomu neobjavljenom izdanju Dubrovačke trilogije Tošovićeve tiskare u Dubrovniku 1914. godine, Ispravci Iva Vojnovića u prvom dijelu Dubrovačke trilogije dogovorenog i neobjavljenog izdanja Tošovićeve tiskare u Dubrovniku, autobiografska posveta za to neobjavljeno izdanje, niz fotografija Vojnovićevih, Marije Serragli, Detalj Vojnovićeve skice za scenu Maškarata ispod kuplja, Naslovnica programskog letka za film Gospogja sa suncokretom, plakati i fotografije predstava Studentskoga teatra Lero koje je Mojaš režirao u svom Dubrovniku (Uzdah Marije Orsole, Kaplja duše, Impenjane, Ruže s juga, Utiha), Detalj crteža Iva Vojnovića iz 1913, Stranica rukopisa Prolog nenapisane drame iz 1925. i završna stranica rukopisa Prometejeve tragikomedije Iva Vojnovića napisane ljubičastom tintom u jednoj od njegovih bilježnica. Svoje „fragmente skulpture“ Konte piše „O Božiću 1917.“ Likovno rješenje knjige ostvarila je Dora Mojaš; na naslovnici je Vojnović s „leptiricom“, okružen bolničarkama zelenih ruku i lica, ispod neosecesijskih naslovnih slova, prema fotografiji koja prikazuje Iva Vojnovića u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu 27. kolovoza 1915. Knjiga Trag miholjica Davora Mojaša, objavljena u mjesecu i godini obilježavanja Vojnovićeve smrti, vrijedno je ostvarenje. Zanimljivošću i sadržajnošću u ispisima postmodernističkoga, a možda miholjičastoga neosecesijskoga književnostilskog ornamenta ostavit će dubrovački trag u hrvatskoj kulturnoj sredini. Pretpostavljam da će joj se rado vraćati i ljubitelji književnosti i zaljubljenici u kazalište Iva Vojnovića i Davora Mojaša.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI!
