Za čovjeka

Priredio Dr. Branimir Livadić
Noviji hrvatski pisci, urednik Dr. Slavko Ježić
Djela Silvija Strahimira Kranjčevića, svezak drugi
Nakladnik: Minerva, Zagreb
Godina izdanja: 1934.
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 206
Format: 15 x 23 cm

Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo, 29. listopada 1908.), hrvatski pjesnik, najznačajniji pjesnik realizma; značajan pravaš.

Životopis
Rođen u Senju, pod Nehajem, zbog svoje buntovne naravi završivši gimnaziju nije maturirao; elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo jer ne osjeća u sebi svećenički poziv. Ali je taj kratki boravak u ˝Vječnom gradu˝ ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja ˝na gradjanskih skolah˝ odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.
Prvu pjesmu objavio je i on u ˝Hrvatskoj vili˝ (Zavjet, 1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: ˝Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!˝ Iz Rima šalje još dvije pjesme šušackoj ˝Slobodi˝ (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u ˝Viencu˝ značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u ˝Savremeniku˝ 1908., teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina - Čovjek - Svemir. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.

Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku (u ˝Vijencu˝), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka ˝umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija˝. Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog ˝barjaktara slobode˝, kako je poslije malo bombastično rekao Krleža; da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kome je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, Narodu i Radniku tri stožera pjesnikova nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvu pjesničkom konceptu poete vatesa korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladoga Kranjčevića od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romantične poezije Harambašićeve, sve se to raspoznalo puno kasnije.

Kranjčević s suprugom Gabrijelom KašajDo iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888.-1892.) i drugi put u Livnu (1892.-1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije, Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Uenus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge. Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem deceniju XIX. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom.