"Naši povjesničari uvijek pišu o ratovima, sukobima, svađama, strankama, a za nemaruju pozitivna zbivanja u našoj prošlosti, ona koja su se zasnivala na sporazumijevanju i slozi, priznanju da svi imamo pravo živjeti, i to dobro, i da za sve ima mjesta. Premalo se piše o dobrome, a previše o zlu. Zbog burne povijesti na balkanskim područjima gotovo je potpuno nestalo i sjećanje na veliko spašavanje glađu ugrožene djece iz Dalmacije, Hercegovine, Bosne i Hercegovine i Slovenskoga primorja i preseljenje te djece u žitorodne krajeve sjeverne Hrvatske tijekom Prvoga svjetskog rata. Nije to bila ni mala ni laka akcija, kako zbog velikoga broja djece koju je tom akcijom trebalo zahvatiti, tako i zbog poteškoća ad ministrativnih, političkih i vjerskih koje je trebalo svladati da bi se akcija mogla provesti i uspostaviti povjerenje jer povjerenja u četvrtoj godini rata uopće nije bilo ili ga je bilo vrlo malo. Građanska historiografija potpuno je zaobišla ovu temu, pa se tako činilo da su u spašavanju gladne djece npr. iz Hercegovine, su djelovali samo franjevci. Tako je fra Didak Buntić zbog ove akcije, ali i osnivanja širokobriješke gimnazije i borbe protiv nepismenosti, postao jedno od najsvjetli jih imena naše socijalne-crkvene povijesti, a zaboravljeni su brojni sudionici iz građanskog i javnog života u Hrvatskoj bez kojih ove velike humanitarne akcije u Prvom svjetskom ratu ne bi ni bilo." Iz predgovora