Za južnoafričkog pisca, nobelovca J. M. Coetzeea, dobiti nagradu posve je normalna stvar. Stoga je tu temu stavio u središte svog novog romana, sedmog po redu u izdanju V.B.Z.-a. Spisateljica Elizabeth našla se u Pennsylvaniji da bi primila književnu nagradu. Za svoj govor odabrala je dosadnu temu: Što je realizam? U drugom prizoru pozvana je na brod da bogatima također održi govor. Uglavnom, Elizabeth po cijelom svijetu neumorno predaje i drži govore. Iako u ovom djelu nije posve jasno gdje prestaje a gdje počinje fikcija, lik Elizabeth metafora je pisca koji ne piše nego drži formalne govore. Prateći Elizabethin život, Coetzee nam otkriva njene kontradikcije, odnos sa sinom, opsesiju pravima životinja, modele komunikacije između ljudi...
Coetzee je priču o spisateljici iskoristio da bi progovorio o holokaustu, kolonijalizmu, grčkoj mitologiji, kršćanskom moralu, Kafki, apsurdu — sve vrijeme pletući kontemplativnu i apstraktnu mrežu sa stvarnim životom. Do klimaksa u romanu dolazi kad se Elizabeth suoči s gubitkom teksta, gubitkom riječi, jer više nema što reći. Pišući roman velikih ideja, Coetzee kao da iznova problematizira pitanja što znači biti čovjek, ali i kako uopće više stvoriti značenje i životu dati izgubljeni smisao.
Između mnogobrojnih ideja i tema koje u ovom romanu čitamo, možda je i najvažnije to Što je Elizabeth Costelto duboka i vrlo ozbiljna meditacija o prirodi pisanja.