Klaun Jac

Kafkijanskog naboja, s proplamsajima ciničnog humora koji podsjećaju na Oscara Wildea, ovo, mahom, autobiografsko djelo zasnovano je na autorovom iskustvu života u Hollywoodu, gdje je nakratko boravio pokušavajući se probiti kao scenarist, da bi se vratio u Švedsku kao alkoholičar i godinu dana poslije umro.
Tragikomična priča prati mladića iz švedske provincije Benjamina Borcka koji u potrazi za srećom namjerava otići u Ameriku, u posjet svom rođaku Jonathanu Borcku, slavnom i bogatom klaunu Jacu, koji je autorov alter ego. Poradi toga obilazi svoju rodbinu u nadi da će mu netko dati novac za brodsku kartu. Posreći mu se kod obitelji Längsäll koja živi na seoskom imanju sa svoje dvije kćeri, pomalo ekscentričnom Sannom i lijepom Caroline. Nakon brojnih peripetija uspije doći do klauna Jaca koji se – izoliran od gremija utjecajnih bankara, odvjetnika i medijskih meštara koji u njemu vide samo zlatnu koku – isprva čini potpuno nezainteresiran za još jednu osobu koja tvrdi da mu je rođak i traži novac, ali ubrzo se pokaže da i klaun ima ideju kako bi mogao iskoristiti svog mladog rođaka. Dade mu zadatak da se vrati u Švedsku i dovede mu mlađu kćer Längsälla Sannu, za koju se ispostavi da je klaunova kći.
Roman kulminira Jacovim dugo pripremanim nastupom u kojem on svojim komičarskim genijem pred razgaljenom publikom, u kojoj je i njegova novopristigla obitelj iz Švedske, iznosi svoju teoriju o životu, smrti i umjetnosti. U toj se lamentaciji ispovjedno razotkriva kao usamljen čovjek i nesretan umjetnik jer publika ne zna da u pozadini njegovih urnebesno smiješnih izvedaba kao pokretač stoji istinski strah pred životom.
Ovaj je roman na neki način Bergmanov testament, jedinstven u svojoj žestini i izravnosti predočenoj kroz nadrealni holivudski svijet. Kako je to rekao sam Jac: “Rođen sam kao čovjek – živio kao klaun – prodao svoje srce – umro u siromaštvu”.