Mediteranski brevijar

Na jednoj stranici Mediteranskog brevijara, Predrag Matvejević govori o tome kako je u Aleksandriji sreo katalonskog urara koji je, usprkos nedostatku podataka, uporno nastojao sastaviti katalog čuvene biblioteke, najveće u cijelom antičkom svijetu, koju je uništio kalif Omar. Filologija mora - za koju pisac ove knjige nudi izvanredan obrazac, bogat inteligencijom i poezijom- podsjeća svojim spojem strogosti i smionosti, znanstvene preciznosti i epifanije beskraja, na metodički i maštoviti pothvat toga urara.

Znanost o moru oslanja se na izučavanje struja i putanja, na kemijsku analizu slanosti i stratigrafiju reljefa, na mape s oznakama dubina i pučina, zone s različitim jačinama svjetla, mjerenjima temperature i vjetra. To je istodobno pripovijest o brodolomima i mit o sirenama, priča o potonulim galijama i drevnim levijatanima, matica čovječanstva i kolijevka civilizacije, grčka forma koja se rađa iz mora savršena kao Afrodita, velika kušnja duše o kojoj govori Musil, suočenje sa simbolima vječnosti i uvjerenja, tj. samoga života obasjanog u čistoj prisutnosti i punoći svoga značenja. Odiseja, taj najveći Bildungsroman, velebna priča o pojedincu koji se otputio u svijet i koji se vraća svome domu ili sebi samom, ne može se ni zamisliti bez mora. A to more - Mediteran — okrilje je naše povijesti.

"Mediteranski brevijar" je doživio dvadeset i jedan prijevod na razne evropske jezike, a također i na arapski, hebrejski, turski, japanski i esperanto. Knjiga je dočekana s pohvalama međunarodne kritike i dobila veći broj nagrada u svijetu, među kojima se izdvajaju: Nagrada za najbolju stranu knjigu u Parizu, Evropska nagrada u Ženevi te brojna priznanja u Italiji, gdje autor predaje na rimskom sveučilištu La Sapienza.

Kultna knjiga Predraga Matvejevića nakon 15 godina i 20 izdanja širom svijeta.

Svaka rečenica Mediteranskoga brevijara neodoljivo raspiruje žeravice naših znatiželja, analogije doživljaja, znanja i saznanja. Snaga teksta je u tome što nas prenosi u izvantekstualni realitet, mitski, povijesno-stvarni, nadstvarni… Slika se dovezuje na sliku, misao na misao, činjenica na činjenicu. Matvejević otvara prozore suncu.

Jure Kaštelan (u recenziji za prvo izdanje knjige)

Ova je knjiga dragulj, kuriozitet i zagonetka. Na trenutke je razigrana, često svojeglava, stalno zadivljujuća... U njoj se spajaju filozofija i imaginacija s enciklopedijskim znanjem.

Jan Hicks (Sidney Morning Herald, 15. 10. 1999.)

Mediteranski brevijar nije ni zbirka priča ni almanah činjenica. On je kudikamo više destiliran od takvih djela. Matvejević je mirno slijedio brod Marlowea, iskrcavao se u La Speziji ili Buenos Airesu da popije proscecco s Calvinom ili Borgesom... Tko može posumnjati da će ovaj brevijar pripasti posthumnoj Borgesovoj biblioteci?

Jonathan Levi (Los Angeles Times, 02. 09. 1999.)

Mnogo se govori da je taj tekst pisan lirski, esejistički, intimno, ja to neću poreći ali ću dodati: da, ali s jedne racionalne i meditativne distance i upravo to je ona komponenta koja čini njegovu glavnu vrijednost... U Matvejevićevoj knjizi vidim otvoreni afori-zam... Sve tu izvire iz neke tamne melankolije koja živi u pogledu na more kao tuga koja nas hvata pred svemirom, nebom, plavetnilom.