Cjelina u Grbićevu pisanju ne predstavlja tek puki zbir svih postojećih stvari, nego je cijela prisutna u svakom dijelu, a svaki je dio cjelina za sebe. Znade Grbić razlikovati tri vrste harpija i prepoznati najopasniju, utjerati jeguljavu zamjenicu “mi” u vršu mimo jezične nužde, objasniti u kakvoj su vezi pogrešno napisan dijakritički znak na izlogu slastičarnice i njegova nikad rođena baka, procijeniti je li nadošlo vrijeme da opet uzljubimo ljubav (pače da se u ljubav i zaljubimo), kadar je strahotnu fatalnost zemljovanja nazvati monumentalnom i uzvišenom, znade elaborirati zašto Bog egocentrikom mora biti, da bi Bogom ostao… Ima tu svega, od istančanih fenomenologijskih zamjedbi običnih, svakodnevnih stvari ušivenih u prvoklasnu mudrosnu prozu do istančana humora, da, ali i povijesne sućuti u njegovu pisanju. Jer, poput crne udovičine koprene sve nas više prekriva sutonska tama, naš rod i sve rodove druge, nama nepoznate, nedodirnute, a “ono što u suton treba činiti jest paliti žiške, jedan ovdje drugi ondje, da nekolicini koja još nije slijepa ipak pomogne pronaći puteljak koji iz povijesti izvodi još prije njenog smaka”. Mrvice s gozbe, ne sumnjajte u to, jedan su od tih žižaka.
— Omer Rak