Nacionalizam

Male nacije traže sigurnost, prosperitet i budućnost u nadnacionalnoj evropskoj zajednici. Velike, poput Njemačke i Francuske, ponosne su da budu "arhitektice Unije". Renan, mislilac koji je najjasnije formulirao francuski model nacije, krajem devetnaestog stoljeća, napisao je da se nacija ne gradi samo na interesu: "carinska unija nije nacija". Nacija je stvar društvene solidarnosti, "svakodnevni plebiscit". Evropska je unija, ironično, upravo započela kao carinska unija i dogovor o zajedničkoj proizvodnji strateški važnih sirovina, ugljena i čelika. I krenula u pravcu veće uzajamne solidarnosti. S plebiscitima svakih par mjeseci, koji već građanima počinju ići na živce. Zanimljivo je što bi na to rekao Renan. Je li moguće da kraj dvadesetog stoljeća donosi obrat? Da moda nacionalnih država polako ustupa mjesto ideji jedinstvene Evrope, i nešto kozmopolitskijim zamislima? U knjizi ćemo govoriti o nadi da se tako nešto doista i događa. Oni najoptimističniji vide u Evropskoj uniji novog svjetskog lidera, koji bi možda bio podnošljiviji i manje imperijalistički od dosadašnjih. Tada bismo doista imali obrat i puni krug: od kozmopolitizma nacionalizmu i natrag.