Srcoder

Staza je pratila rub hridine. Uz nju su cvjetale garežice i pomalo venuli magličci, cije su crne latice ležale rasute na tlu. Šiljasti kukci izbušili su u zemlji tisuću rupica; pod tabanima to je bilo poput nasmrt promrzle spužve.
Jacquemort je koračao bez žurbe i promatrao garežice, čije je tamnocrveno srce kucalo na suncu. Sa svakim otkucajem dizao se oblak peluda, a zatim se spuštao na listove koji su lagano treperili. Rastresene su pčele dangubile.

U romanu “Srcoder” zatječemo sve Vianu drage teme: žudnju za slobodom, veliku osjetljivost prema patnji, pobunu protiv zla i okrutnosti itd. Autor gradi cijeli jedan usporedni svijet, koji nam je istodobno blizak i stran, a u kojemu psihijatar nastoji asimilirati misli svojih pacijenata, majka osjeća opsesivnu ljubav prema svojoj djeci, seljani organiziraju sajam staraca i razapinju konje na križ, lađar na sebe preuzima sramotu svojih suseljana, a župnik u crkvi priređuje osebujne spektakle.

Već i sam naslov djela, “L 'Arrache-coeur”, povezuje cijeli niz razina i teško je prevediv (glagol arracher znači (iš)čupati, nasilno (iz)vaditi, izvući, oteti, slomiti), pa je utoliko rješenje naše vrsne prevoditeljice Višnje Machiedo, Srcoder, u semantičkom, zvučnom i simboličkom smislu najbliže izvorniku.

Ona je sama o tom romanu napisala: "’Srcoder’ se ubraja među najoriginalnije romane druge polovice 20. stoljeća na temu paranoično-mistične majčinske skrbi za djecu koja egoističnoj zaslijepljenosti i okrutnosti pariraju svojim bajkovitim djetinjim svijetom, dok se na jednom drugom naracijskom kolosijeku odvija satirička predstava psihoanalitičke terapije".