Zen u umjetnosti odapinjanja strijele

Ova se knjiga po drugi puta pojavljuje u hrvatskim knjižarama, doduše prvi je put to bilo još 1988. godine, u vrijeme kada je interes za «zen problematiku» na ovim prostorima dosegao svoj vrhunac, a u prijevodu Milana Tabakovića na srpski jezik objavila ju je nakladnička kuća Gradina iz Niša. No, kako za dobru knjigu/prijevod nikada nije kasno, pogrešno bi bilo reći da je hrvatski prijevod Mirte Lijović ovog već klasičnog djela zen literature Zapada došao u krivo vrijeme, upravo suprotno, čini se da su nam ovakve «smirujuće» knjige danas potrebnije nego ikada, jer sve brži i brži ritam života i bespoštedni medijski bombardman suvremenog čovjeka sve više udaljuju od njegovnog duhovnog bića.

Iako opsegom nevelika, Herrigelova je knjiga svojim sadržajem postala vrlo značajna u životu brojnih ljudi, svojevrsnom prekretnicom mnogima koji su se tražili na duhovnome putu samospoznaje. Njemački profesor filozofije Eugen Herrigel (1869.-1955.) ponukan unutrašnjim zovom 1924. godine pošao je u Japan, na sveučilište u Sendaiju, gdje mu je susret sa zen budizmom iz temelja promijenio život. Po povratku u Njemačku 1929. godine odlučio je Zapadu predstaviti ovaj način razmišljanja i životne filozofije, i ostao i danas jedan od rijetkih zapadnjaka koji je doista proniknuo u samu bit zena.

“Karakteristična razlika između zena i svih drugih religijskih, filozofskih i mističnih učenja je činjenica da on nikad ne iščezava iz našeg svakodnevnog života, a ipak, uz svu primjenjivost u praksi i konkretnost, on u sebi sadrži nešto što ga izdvaja od igre svjetovnoga kaljanja i nemira. Ovdje dodirujemo odnos između zena i odapinjanja strijela, ili pak drugih vještina kao što je mačevanje, aranžiranje cvijeća, ceremonija čaja, plesa ili kakva lijepa umjetnost. Zen je ‘svakodnevna svijest’, kako to formulira Baso Matsu (umro 788.). Ova ‘svakodnevna svijest’ nije ništa drugo doli ‘spavanje kad si umoran, jedenje kad si gladan’. Čim počinjemo razmišljati, promišljati i oblikovati pojmove, gubi se izvorno nesvjesno i pojavljuje se misao. Više ne jedemo kad jedemo i ne spavamo kad spavamo. Luk je odapet, ali strijela više ne leti ravno prema meti, a ni meta se više ne nalazi tamo gdje bi trebala biti.” (Daisetz T. Suzuki)

Ono što je Herrigel naučio od svog japanskog učitelja, slavnog majstora Kenzoa Ave, i potom prenio u ovoj knjizi, ne odnosi se samo na vrhunsko ovladavanje gađanja lukom i strijelom. Herrigel je ionako umjetnost gađanja lukom vježbao u svrhu shvaćanja samoga zena, pa tako njegova knjiga govori o biti svakog ovladavanja bilo kojom tehnikom, o esenciji svakog umjetničkog uprizorenja, o težištu svakoga života prožetog duhovnošću. Jer, onaj koji je ovladao tajnom "umjetnosti bez umijeća" u streličarstvu, taj je spoznao i tajnu same umjetnosti življenja. Na sreću, Eugen Herrigel nije želio svoje iskustvo zadržati samo za sebe, već ga i danas dijeli s čitateljima svoje knjige.